Tijesno Dvoriste

Posto je ovo mjesto gdje se treba prisjetiti nekadasnje raje, ali i poneke anegdote, posebno o profesorima, evo da se i ja sjetim jedne. Profesoru filozofije i psihologije Sreti je ogromno dvoriste uvijek bilo pretjesno, pa bi unedogled vozio naprijed i nazad pokusavajuci okrenuti svoju "skodu", a doslovce nikada ne bi propustio da povali jednu nesretnu mladu brezu dok bi kretao u rikverc. Tih starih breza u dvoristu Druge gimnazije odavno nema, kao sto nema ni onih predivnih hrastova, lipa, jablanova, platana i drugih stoljetnih orijasa, koji su u parku iza Gimnazije pravili predivan hlad, a koji su posjeceni u hladnim zimskim danima tokom agresije na BiH i Sarajevo 1992-1995. godine. Kao sto nema ni profesora Srete, jednog od onih iz garniture slavnih profesora poput Mihaca iz Prve gimnazije, sjajnih pedagoga i ljudi, kojih se i danas sa radoscu prisjete i spomenu ih njihovi nekadasnji ucenici.Naravno, prisjetit cu se ovdje i profesorice srpskohrvatskog jezika i moje razrednice Razije Lagumdzije, koja mi je sa velikim zadovoljstvom znala dati keca ili dvicu, tvrdeci uvijek da ja mogu i vise i bolje, narocito pisati. Bio sam ubjedjen da to govori zbog moga oca, pisca, a po onoj narodnoj da " iver ne moze pasti daleko od klade". Medjutim, moja razrednica kao da je davno prije mene shvatila da cu ja jednoga dana zaista postati novinar, pa evo, na kraju, i profesionalni pisac.

(Majo Dizdar - Iz knjige 100 godina II. Gimnazije)