Simpatija

Bližio se kraj   trečeg časa popodnevne smjene u Gimnaziji „Ognjen Prica“. Godina 1968. Mjesec april. Razred II-5. Uobičajeni žagor na Acinom času biologije. Kucanje na vratima učionice  jedva se čulo. Ušao je mladić duže smeðe kose, pod rukom zelena sveska debelih korica. Razred je već navikao na njegove posjete i svi  uglas povikaše „Obavješteeeeenje!“ „Ne nego informacije“ reče mladić a razred  prasnu u smijeh. Prelazio je pogledom po učionici kao da nekog traži na trenutak zaboravivši zašto je uopće došao. Osmjehnuo se kada je ugledao jedne tople smeðe oči u predzadnjoj klupi do prozora. Koje li je to bilo obavještenje iliti informacija koju je pročitao iz debele sveske – ONA nije čula. Samo ga je gledala razmišljajući o skorom kraju školske godine kada će ON maturirati i otići...Viðala ga je svakodnevno na korzu i subotom u „Stelexu“. Gledala ga je. I on je gledao nju. I to je bilo sve. Upisao je Elektrotehniku i nastavio dolaziti u „Stelex“. Dolazila je i ona. I dalje su samo razmjenjivali poglede i osmijehe. Do duše, pozdravili bi se pri susretu i na odlasku ali nikad nisu razgovarali.  „Zašto nikada ne pleše?“ pitala se. „Da ja odem po njega? Ni slučajno! Da me odbije pala bih u nesvjest!“ A onda se jedne subote pojavio u „Stelexu“ s djevojkom! Za nju je to bio kraj. Kraj prije početka. Prošla je još jedna godina. Ponovo je bio april i pripremao se tradicionalni Šestoaprilski marš. ONA je išla, kao i svake godine,ali nikad više nije bilo isto kao one godine kada je ON bio komandant. Uniforma mu je tako lijepo stajala i...ona se zaljubila.Sada je ONA bila maturantica i dok je hvatala dah po uzbrdicama iznad Sarajeva s nostalgijom je mislila na protekle četiri godine u Drugoj gimnaziji, najljepše četiri godine u njenom životu. Učenje, petice, kontrolni, pismeni, kolektivno bježanje s časova, bježanje od pogleda direktorice Belkise ako nemaš kecelju ili se kojim slučajem  usudiš doći u hlačama iako vani nije -20! Pa Novinarska sekcija, pa foto- klub „Kloki“, disko u sali za fiskulturu, prve cigarete...Ko bi se svega sjetio! Ali se kroz sve te dogaðaje kao neka crvena nit provlačio ON.

Od kad je maturirao škola je nekako izgubila boju. Sve je i dalje bilo tu ali bez njega nije bilo isto.

Kada su se konačno dočepali prvog planinarskog doma u kome će prespavati ONA je pomislila da sanja: pred domom je stajao ON! Umalo se nije srušila po teretom ranca kad joj je prišao i pružio ruku: „Pa gdje ste do sad? Ovo je nasporiji marš do sad!“ nasmijao se onim svojim osmijehom. Nije ga pitala od kuda on tu, zašto je došao. Bilo joj je dovoljno da je tu. Iako više nije bila onako silno  zaljubljena u njega radovala se što ga vidi. Podsjetio ju je na najljepše dane u gimanziji koji se, eto, bliže kraju. Ali sada je on uporno tražio njeno društvo, sjedio je za stolom gdje i ona, čak je i plesao s njom. Bilo joj je ugodno u njegovom društvu ali to više nije bilo –to. „Jel' imaš kakvo obavještenje?“ „Gdje ti je zelena teka?“ šalili su se s njim a on je ozbiljno odgovorio:“U stvari – imam! Večeras će najbolji uèenici iz generacije, a vidim svi su tu, biti primljeni u Savez komunista! A ja sam taj koji će im u ime Gradskog komiteta uručiti crvene knjižice.“ Te njegove riječi učesnici marša popratiše gromkim aplauzom.

Primajući iz njegovih ruku crvenu knjižicu i još crveniji neizbježni karanfil, uz obavezan poljubac u obraz, ONA se tužno osmjehivala. Jedan san se završio. San o Drugoj gimnaziji, san o  NJEMU.

Gorana Jovanović