ZELJKO BEBEK

Zeljko Bebek je rođen 16. decembra 1945. u Sarajevu. Bio je pevač i ritam gitarista Kodeksa šezdesetih, kada upoznaje Bregovića. Početkom osamdesetih Bregović je pozvao Bebeka da peva s njegovom novom grupom Jutro, koja se ubrzo transformisala u Bijelo dugme. Bebek je nastavio karijeru kao pevač i povremeni bas gitarista Bijelog dugmeta od 1974. do 1984. Solo album Skoro da smo isti snimio je 1978.

Rodio sam se u Sarajevu 1945. godine, od oca Zvonimira i majke Katarine. Bilo je to vrijeme općeg siromaštva nakon onog rata. Družio sam se sa svojim vršnjacima iz ulice i kvarta, igrao malo rukomet, malo nogomet. No, nisam imao uslove da me netko negdje uključi da ozbiljno treniram. Igrao sam se i uživao u igri. U to sam vrijeme obožavao Vladimira Bearu kao golmana. Mogu reći da je on bio moj prvi i možda jedini idol u životu, i kao ime i kao profesija. Negdje 1955. godine, kada sam imao deset godina, prvi put sam počeo da se bavim nekom aktivnošću izvan škole. Uključio sam se u sportsko društvo Partizan i počeo da se bavim gimnastikom, što mi je kasnije, kada sam počeo da se bavim stvarima koje su zahtijevale takvu kondiciju, pomoglo. I kada sam prešao u gimnaziju, gimnastika je ostala moje zanimanje broj jedan.

Usna harmonika je bila moj prvi muzički instrument. Dobio sam je još u osnovnoj školi. Naučio sam na njoj da odsviram neke poznate pjesme pa mi je profesor pjevanja preporučio da uzmem i neki žičani instrument. Počeo sam s mandolinom, a onda s gitarom. Oca sam uspio da nagovorim da mi kupi gitaru. O pjevanju kao nečem što će biti moja budućnost u to vrijeme nisam ni pomišljao. Znao sam da otpjevam neke pjesme koje sam naučio od majke koja je lijepo pjevala i od koje sam naslijedio taj talent. Sviđale su mi se talijanske i meksičke pjesme koje su tada bile popularne. Rano sam odlučio da sevdalinka nije pjesma kojoj bih se posvetio - ni kao pjevač, ni kao svirač. Bio sam oduševljen Polom Enkom, njegovom Dajanom i drugim hitovima. U gimnaziji sam se uključio u klub u kojem je karijeru započeo i Kornelije Kovač. Do trećeg razreda gimnazije bio sam neodvojivi dio zabave i glazbe u školi i uživao u tome. Tada su me pozvali iz dosta cijenjene sarajevske grupe Kodeksi da kod njih pjevam i sviram gitaru, što je značilo moj prelazak na profesionalno bavljenje glazbom. Izvodili smo repertoar koji je odgovarao đacima i studentima, ali smo pokušali naći i neki drugi izraz - izabrali smo rokenrol. Birali smo pjesme koje će privući novu publiku, koja je do tada odlazila kod drugih. Dobili smo prostor u FIS-u (Fiskulturnom domu) i to je postala druga najbolja plesna sala u Sarajevu, pored Sloge.

Kada sam se vratio iz vojske Goran me je čekao. Iz benda smo bili ostali samo nas dvojica. Predložio sam mu da on i ja idemo dalje. Zato sebe smatram osnivačem Bijelog dugmeta i veoma mi je teško kada me pitaju kako mi je bilo uz Gorana koji je uvek bio grozan diktator u bendu. Često moram da objašnjavam da nije bilo tako, da smo Goran i ja zaista bili skloni jedan drugome do besvesti, da smo jedan u drugoga imali beskrajno povjerenje. Mada sam nekada prihvaćao kompromise i pjevao neke njegove pjesme koje nisam smatrao kvalitetnim.

Nakon dva neuspjela braka, iz kojih imam dvije kćerke, dogodila se velika ljubav i brak sa sadašnjom suprugom Ružicom. Kada sam je 1997. godine upoznao u jednom klubu u Posušju, nisam bio svjestan da počinje možda najljepše razdoblje mog života. Bila je još učenica i uskoro postala studentica u Splitu. U početku smo se sastajali tajno, a onda u romantičnom stilu vjerili u Veneciji i u još romantičnijem stilu vjenčali u Dubrovniku. Bili su prisutni samo njezini roditelji i braća, moja kćer iz prvog braka i naši kumovi. Provozali smo se jednim oldtajmerom preko Straduna, popeli na Minčetu, vjenčali, zidinama sišli do Porporele i brodom napravili đir oko Lokruma. Bilo je jugo, veliki valovi, brod se ljuljao, na njemu se sve prevrtalo i lomilo, morali smo piti iz flaša koje smo držali u rukama, ali smo svi bili izuzetno sretni i raspoloženi. Ružica i ja smo u međuvremenu dobili sina Zvonimira i kćerku Katarinu (koji su dobili imena po djedu i baki). I njih vodimo sa sobom na mojim turnejama po svijetu, a bili su sa nama i na koncertima obnovljenog Bijelog dugmeta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, koje je 2005. godine organizirao Raka Marić. Jeseni su uvijek radne, zime provodimo u našoj kući na Kupresu, a ljeta na brodu na moru. Meni je bilo važno da mi i moje starije kćeri budu podrška i da razumeju da Ružica nije nikome konkurencija, nego da je ona moj životni san, na sreću, ostvareni san. Izvor: Blic