Pretpostavlja se da je na području današnjeg središta grada još u antici postojalo naselje spalathos/Spalatos (grč.). Podrijetlo njegova imena se izvodi od biljke brnistre (žuka, lat. Spartium junceum), koja ovdje raste u izobilju. Grčki naziv za jako sličnu biljku (lat. Calicotome villosa) je aspalathos (ασπάλαθος). U srednjovjekovnim latinskim ispravama i velikom broju dokumenata grad se naziva Spalatum, a talijanska izvedenica imena je Spalato. Hrvatsko ime grada bilo je Split, a tijekom 19. stoljeća u službenim se dokumentima hiperijekaviziralo u Spljet, da bi potom opet bilo promijenjeno u današnje ime grada.
Po drugoj teoriji, koju navodi Toma Arhiđakon ime grada je nastalo od latinske riječi za Dioklecijanovu palaču (palatium = S-palatium). Druga zabilježena imena su: Spalatrum, Spalathron, Spalantum, Spaleta, Spalat, Spalatro.
SREDNJI VIJEK
Značajnije naseljavanje Dioklecijanove palače započelo je vjerojatno od 7.st., u vrijeme prvih slavensko-avarskih provala. Kasnije se Split proširio i izvan zidina. Poslije doseljenja Hrvata, Split je ostao romanski grad. Dugo je bio dio takozvane Bizantske Dalmacije jer je kao i drugi gradovi na obali povremeno bio pod vlašću Bizanta, a povremeno pod kontrolom hrvatskih knezova i kraljeva . Split je kristijaniziran u to doba, pa je tako i carev mauzolej postao crkva. Naknadno je, u baroku za vrijeme nadbiskupa Marka Antonija de Dominisa dodan kor, a od 13.-18. st. dozidan je monumentalni zvonik, (u 19. st. temeljito obnovljen.)
U 10. stoljeću su se u Splitu održali ključni crkveni sabori, koji su odlučili o sudbini glagoljaša, Ninske biskupije (vidi Grgur Ninski) i crkve u Hrvata. Na poluotočiću zapadno od Gradske luke se u srednjem vijeku nalazio benediktinski samostan sv. Stipana pod borima (San Stephanus de Pinis, sub pinis). Po istome je taj poluotočić i nazvan - Sustipan. Najpoznatiji zaređenik tog samostana je bio sin hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, Stjepan. Osnivač tog samostana je bio splitski nadbiskup Lovre, inače prijatelj kralja Zvonimira . Izvori spominju ovaj samostan prvi put 1020.
Od 11. stoljeća, bizantsku vlast u Splitu nastavljaju različiti vladari (normanski, ugarski), a grad sve do XV. stoljeća djeluje kao samostalna komuna, s vlastitim Vijećem i Statutom iz 1312. godine. Statut grada Splita i Libro d`oro ili Zlatna knjiga čine jedinstvenu cjelinu i dragocjeno su vrelo za upoznavanje pravno-političkog i uopće društvenog života grada od 13. stoljeća do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Prvi statut nazvan Capitularium iz 1240. godine nije se sačuvao. Sastavljen je za prvog potestata Gargana de Arscindisa, koji je pozvan iz Ankone za gradonačelnika po ideji Tome Arhiđakona. Novu kodifikaciju splitskog prava načinio je Perceval, sin Ivana, iz Ferma, također iz talijanske regije Marche 1312. godine i pisan je kako je tada bilo uobičajeno u Europi, latinskim jezikom.
STARI VIJEK
Iako se nastanak grada Splita povezuje s gradnjom Dioklecijanove palače, 295.-305.godine, tj. u 4. stoljeću, arheološki nalazi iskopani poslije 2000. godine (sakralni objekti, amfiteatar, luka na sjevernoj strani Marjana), dokazuju da je ovo područje bilo naseljeno u starorimskom dobu, davno prije Dioklecijana. Moguće je da je tu bila i jedna od grčkih kolonija, a zbog povoljnog zemljopisnog položaja vjerojatno i ilirsko naselje.
Dioklecijan, rimski car od 284. - 305. godine, potekao je iz skromne obitelji i izvorno se zvao Diokles. Poznat je kao veliki reformator Rimskoga Carstva jer je uveo sustav zvan tetrarhija, što je istodobna vladavina četiri vladara. Bio je progonitelj kršćana koji se smatrao bogom. Velika palača na području današnjega Splita sagrađena je da u njoj provede umirovljeničke dane (Dioklecijan je bio jedini rimski car koji je odstupio bez prisile). Dioklecijanova palača najveća je i najbolje sačuvana kasnoantička palača na svijetu. Istočni i zapadni zid dugački su 216 m, južni 181 m, a sjeverni 175 m. U sjevernom dijelu palače bila je smještena posluga i vojska dok su južno bile same careve odaje. U upotrebi je bio vodovod koji dovodi vodu s izvora rijeke Jadro, a koristi se jednim dijelom i danas. Najnovija od teorija tvrdi da Dioklecijanova palača nikad nije bila samo mjesto za odmor, nego prava tvornica za preradu vune. Godine 480. u palači je otrovan posljednji zakoniti car Zapadnog Rimskog Carstva Julije Nepot (često navođeni Romul Augustul 'vladao' je samo Italijom). Jedna ulica današnjega Splita nosi njegovo ime.
Danas su od kompleksa sačuvane zidine, 4 vrata (Zlatna - Porta Aurea, Srebrna - Porta Argentea, Željezna - Porta Ferrea i Mjedena - Porta Aenea), carev mauzolej (danas Katedrala sv. Dujma), kutne kule, Jupiterov hram ili Hram svih bogova, središnji trg - Peristil, te neposredno na jug od Peristila, Vestibul.
HABSBURSKA MONARHIJA I AUSTRO-UGARSKA
Nakon austro-ugarske nagodbe i stvaranja dvojne monarhije (1867.), Split je pripao austrijskom dijelu Monarhije kao dio Kraljevine Dalmacije. Split je bio jedno od žarišta borbe pro-talijanskih (u početku ne pro-talijanskih) autonomaša i narodnika koji su se zalagali za čvršće veze s ostatkom Hrvatske. U jeku ovih borbi na vlast u Splitu 1860. godine dolazi autonomaš Antonijo Bajamonti. Split je u to vrijeme bio iznimno zapušten grad te je vapio za revitalizacijom. Antonijo Bajamonti, inače iznimno liberalan i demokratičan, vidio je u tome svoj poziv i priliku. U svojoj dvadesetogodišnjoj vladavini, uveo je brojne inovacije u gradske institucije. Jedna od prvih akcija koje je pokrenuo bilo je otvaranje štedionice koja je trebala pomagati najpotrebitijima u gradu. Uveo je potpunu transparentnost u općinsko djelovanje. Posebno se zalagao na polju obrazovanja širega puka te je poticao otvaranje čitaonica.
Bajamontijev doprinos gradu Splitu je velik. Dolaskom na vlas Bajamonti je odmah krenuo u obnovu i izgradnju centra grada. Izgradio je brojne građevine koje i danas pridonose vizuri Splita. Na zapuštenom Marmontovom perivoju dao je izgraditi monumentalni sklop građevina oko središnjeg trga poznatog pod imenom Prokurative. Arhitektonska cjelina trebala je odisati mletačkim duhom, stoga su za rad najčešće bili angažirani talijanski slikari, kipari i arhitekti. Kompleks se sastojao od zgrade teatra smještenog na vrhu trga i dvaju jednokatnih bočnih krila koja imaju u prizemlju trijemove na četvrtastim stupovima, dok im je kat rastvoren biforama. Na jugu, prema moru, prostor je bio otvoren. Prokurative su zamišljene kao sklop građevina koje su trebale služiti raznim funkcijama. Zapadno krilo Prokurativa građeno je 1863.-1867., dvije trećine južnog dijela istočnog krila građene su 1810.-1811., a završna sjeverna trećina zgrade dovršena je 1928. godine. U produžetku ovog kompleksa izgradio je svoju palaču Bajamonti (kasnije nazvanu Dešković) u neorenesansnom stilu te je obnovio franjevački samostan koji je tada dobio istočno pročelje, također u neorenesansnom stilu.
U znak dovršetka radova na Dioklecijanovom vodovodu i dovođenja pitke vode u grad 1880. godine gradonačelnik Bajamonti je dao izgraditi Monumentalnu česmu (fontanu), u puku poznata kao „Bajamontuša“. Autor modela fontane bio je Luigi Ceccon, padovanski kipar, a klesarska radionica koja je zaslužna za izvedbu bila je F. Dall’Ara e Comp. Postolje fontane bilo je izvedeno u bračkome kamenu, a sama fontana je izvedena od veroneškoga, a skulpture od kararskoga mramora. Na njenom vrhu bila je postavljena polunaga figura dječaka, visine oko dva metra, koja je u desnoj ruci imala liktorski svežanj, a lijevom rukom je pokazivala prema istoku, odnosno prema budućnosti, napretku Splita. Složeni ikonografski program fontane vjerojatno je osmislio sam Bajamonti, a fontana je često bila motiv razglednica toga vremena. Međutim, za vrijeme talijanske okupacije Dalmacije, 1941.–43. godine, fašistički okupatori su na njoj držali talijansku i dalmatinsku zastavu te su je ideološki svojatali, gledajući u liktorskom svežnju na vrhu fontane simbol fašizma - koji je osnovan znatno nakon izrade fontane. Iz navedenih razloga često je pogrešno povezivana s fašističkim pokretom te je na koncu zbog toga, ali dakako i zbog pogrešnoga suda o umjetničkoj kvaliteti fontane, u sklopu jedne radne akcije 1947. godine minirana i srušena od strane komunista. Pokušavajući umanjiti štetu ovog kulturocida tadašnji ravnatelj Galerije umjetnina i slikar Vjeko Parać skupio je pojedine fragmente fontane te ih je kasnije darovao Muzeju grada Splita. Nedugo nakon miniranja, fontanu je zamijenio kružni bazen s vodoskokom Milorada Družeića, a Bajamontuša je pala u zaborav. Političke malverzacije i sukobi uspjeli su zasjeniti ove Bajamontije pothvate te je nakon brojnih optužbi za rasipanje gradskog novca, talijanizaciju, i manjak dokumentacije o općinskim poslovima i projektima izgubio na izborima.
Dana 28. listopada 1882. godine narodnici pod vodstvom Gaja Bulata su preuzeli vlast u splitskoj gradskoj općini. Prvi narodnički gradonačelnik Splita bio je Dujam Rendić-Miočević. Ipak, do kraja prvog svjetskog rata Dalmacija nije ujedinjena s ostatkom Hrvatske. Unatoč velikom lučkom prometu, izgradnja poveznice s kontinentalnom željezničkom mrežom započela je tek 1912. godine (i upitno je je li išlo prema Zagrebu ili prema Livnu i Banjoj Luci), ali je prekinuta zbog izbijanja prvog svjetskog rata. Pretpostavlja se da je u tom razdoblju nacionalnog buđenja nastala hrvatska domobljubna pjesma "Marjane, Marjane", koja pjeva odu hrvatstvu simboliziranog kroz hrvatsku zastavu na vrhu Marjana. Simbolika tog vrha kao simbola hrvatstva zadržala se do danas i predstavljala je prkos nenarodnim režimima.
