40 GODINA MATURE Gen 1967-71
Proslava 40. godisnjice Mature Gen. 1967-71..!
Dragi naši profesori, draga moja generacijo, draga moja prva i druga smjeno, Otvaram ovaj cas najvece razredne zajednice koju je ova škola ikad vidjela sa:
ZDRAVO I BRAVO!
Bravo, što ste bez obzira na životne okonosti, na daljinu, na možda ne baš najbolje zdravlje, došli. A došli ste, ne smo iz raznih dijelova Grada i BiH, nego i iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Švedske, Španije, Holandije, Engleske, Emirata, Izraela, Amerike, Kanade i daleke Australije Došli zbog onog, da se izrazim jezikom matematike, koja kao što znaju moji iz IV5 nije nikada bila moja jaca strana, zajednickog imenitelja u koji su stali: naš Grad, naša gimnazija, ‘Parkuša’, ‘Šetalište’, ‘Hipi Klupa’ ‘Dom mladih’ ‘Sloga’, ‘Steleks’, ‘Bane’, ‘Indexi i Pro Arte, 30 sekundi naše glumacke slave u “Valter brani Sarajevo”, 25. majski sletovi, maratoni poezije, Lorka; “Zeleno, volim te zeleno…”, Žak Prever: “Sjeti se Barbara…”, Filter 57- sedam I pedest ( profit Tobacne tovarne iz Ljubljane je naglo porastao kada smo se mi ukljucili) , mini suknje i maxi kaputi, duge kose bitlsice, brukserice, naše prve velike ljubavi (sedam bracnih parova iz naše generacije su još uvijek skupa), jednom rjecju naša zajednicka, bezbrižna, cesto lakomislena, ali prelijepa mladost.
Naš organizacioni odbor mi je dao zadatak da napišem mali ‘senti-menti’govor. Naravno, prvo što ti padne napamet u ovakvoj prilici je ono: “Od kolijevke pa do groba najljepše je djacko doba “.., sa varijantama koje su se cule u našoj mladosti : najluðe je, najgrðe je i klasiènim biserom:”Od kolijevke pa do groba najljepši je raspust!” Ali ima i nastavak tog stiha koji kaže: “Blago onom koji umje ðacko doba da razumje.” E, pa mi ga možda nismo razumjeli tada, ali ga jako dobro razumijemo sada kada se naša dugo ocekivana buducnost nama vec dogodila - buducnost koja je neke obradovala, neke iznenadila, neke razocarala, neke obogatila, neke uskratila. Cijeli jedan život je stao u cetrdeset godina koliko je prošlo od onog dana u junu 1971.god. kada smo posljednji put sklopili knjige, ustali iz svojih klupa, kada je školsko zvono oznacilo ne samo kraj zadnjeg casa, ne samo kraj cetvrte po redu školske godine, nego pocetak jednog novog života u koji smo zagazili širom otvorenih ociju i širom otvorenog srca.
Draga moja generacijo, želim da danas ukinemo te godine i sve ružno i strašno sto se u njima desilo, da se vratimo razdraganom osamnaestogodišnjaku u nama, da zaboravimo da smo neki vec penzioneri, mnogi vec sa unucima, da u sebi pronaðemo onu djevojku u mini suknji koju je direktorica na vratima škole vratila kuci, jer je suknja bila prekratka, da pronaðemo onog mladica u ‘Antoan’ košulji i Bruks cipelama kome niko na Hipi klupi nije bio ravan.
Ali isto tako želim da se u najluðoj noci kakva ce biti veèeras, kada ce, sigurna sam, pasti pokoja jedinica iz vladanja i pokoji ukor Nastavnickog vijeca, sa sjetom i toplinom sjetimo onih naših profesora, drugova i drugarica koji više nisu s nama i dozovemo u sjecanje stih Izeta Kike Sarajlica: “Mala, velika moja, veceras cemo za njih voljeti!”
Na kraju želim da i dalje budete ovako odlicni ðaci kakvi ste danas i da se pojavite na ovom istom zbornom mjestu za 10 godina na ‘zlatnom piru’ naše generacije, na petedestogodisnjici mature; da ovaj naš fantasticni organizacioni odbordobije još jednog ‘Oskara’ za organizaciju i da niko ne bude neopravdano, a što je najvažnije, da niko, ama baš niko, ne bude opravdano odsutan!
VIVAT ACADEMIA, VIVAT PROFESORES , ŽIVJELA NAJBOLJA GENERACIJO DRUGE GIMNAZIJE ‘OGNJEN PRICA’!
Mia Kordic