Dino Avdukic

Godine se više i ne sjećam:). Drugi razred Druge gimnazije. Engleski jezik mi uvijek dobro išao. Profesor Mirsad Čeligija prezadovoljan mojim izgovorom. Pismene uvijek hvalio. Jednog nesretnog četvrtka dvije sedmice prije polugodišta, profesor je donio tekst koji smo na času čitali a zatim prevodili. Bio je vidno neraspoložen, a i farba mu se nije najbolja primila. Doðe red na mene. Pročitam bez greške deset rečenica. Treba prevesti. Devet prevedem tečno, doðe deseta i zadnja.

„LET ME SEE, I SHALL BE FREE AFTER FIVE, BE IN THE WAITING ROOM“

Počinjem s prevodom :

„Čekaj da pogledam, biću slobodan poslije pet, čekaj me u SOBI ZA ČEKANJE“

Kako završih s prevodom tako i Čeligija vrisnu :

“MA BOLAN SINE KAKAV JE TO PREVOD!!!??? KO TE JE TOME UČIO!!! KAKO PROÐE U DRUGI RAZRED!!! Kad reče „kako proðe u drugi razred“, ušuti na kratko, jer se valjda sjetio da mi je on predavao u prvom razredu. Šutio je deset sekundi, a onda se opet počeo derati!

„KAKVA CRNA „SOBA ZA ČEKANJE“, JESI LI SINE IKAD ČUO ZA RIJEČ ČEKAONICA'!!!???

Znao sam da bi svaka rečenica opravdanja bila suvišna, pa sam šutio pognute glave. Ostali se kriomice smiju. Otvori ljutito dnevnik, upisa mi jedinicu, podeblja je, traži drvenu olovku, zaključi mi dva. Krivo mi! Najradije bih ga pogodio Hedvejem u glavu, ali strah me sankcija nakon toga. Da molim neču! Teška srca prihvatim zaključnu dvojku iako sam računao na peticu. Dugo poslije su me drugari iz razreda zezali zbog 'sobe za čekanje':)

Dino Avdukic