DRAZEN RICL

Teško je govoriti o Draženu Ričlu,gitaristi i pjevaču Crvene Jabuke,koji skoro 20 godina nije vise među nama.Bio je jedan od najinteligentnijih momaka koje je sarajevska rock-scena ikada imala.Jer,Zijo ili Para,kako su ga svi zvali,bio je jednostavno jedinica životne radosti,akumulator napunjen do posljednje celije optimizmom,vedrinom,nekakvom plodnosnom ironijom i sarkazmom.Taj covjek kao da je u sebi nosio deset života,kao da je govorio-život je tako lijep,zašto biti tužan,treba se radovati ma sto radio pa i svirao gitaru.On je svoje životno geslo provodio u djelu bez ikakvih zazora ili prepreka.Zapravo,za tu generaciju u kojoj se Dražen Ričl pojavio nije ni moglo biti prepreka.Rodeni u krilu masovnih medija,nadojeni zdravim rokerskim duhom,oni su vec u gimnazijskim danima zapoceli svoj pohod ka popularnosti,lakocom koja je plijenila,kao da se radilo o nekoj domacoj pismenoj zadaci.Prvo su zajedno napravili "Top listu nadrealista"koja je postala jako popularna.Onda su poceli pisati pjesme,davati urnebesno duhovite intervjue,pa su snimili neke znacajne ploce,cim su se pojavili na Tv ekranima bili su medu najpopularnijim.Dražen Ričl je bio motor tih akcija i sve mu je polazilo za rukom.Jako talentiran,vjesto je svirao gitaru,njegov glas bio je zaštitni znak"Top liste nadrealista".Zajedno sa gospodinom Elvisom J. Kurtovichem vodio je predstavu "Meteora" na rok pozornicama sirom Jugoslavije i napokom bio je jedan od dva kljucna covjeka "Crvene Jabuke".Već zreo kompozitor i sve pjesme skoro piše zajedno sa Arslanagićem,a uz to preuzima i ulogu prednjeg čovjeka,solo gitariste i pjevača.Neke od najljepših pjesama na njihovom prvom albumu upravo su njegovo djelo-"Bježi kišo s prozora","Nek te on ljubi","Bivse djevojčice,bivši dječaci"...Taj album postaje vrlo brzo jedna od najtraženijih ploča i pjesme koje je Zijo pjevao opcenarodna svojina.Počinju i sa nastupima i do ljeta dosežu do samog vrha jugoslovenske rock-scene.Ima ih svuda,na radiju,televiziji,na koncertima širom Jugoslavije.A u prvom planu je veselo,nasmijano lice Dražena Ričla,koji postaje novi idol mladih.Tri ploce,jedna kazeta,radio,stampa...sve je to za njega bilo nekako neobavezno,nevazno...Vazno je bilo zivjeti zivot ,biti u matici dogadaja,ali nikada uronjen u njih,nego sa jednom plodonosnom ironijskom distancom bez vrijedanja i surevljivosti.Dražen je bio sjajan gitarista koji je znao iz svoje gitare izvuci krasne tonove,onako kad je polozi na kukove kao onaj iz "Rolling Stonesa".Ali i ta vjestina dobrog muzicara nije mu predstavljala nesto veliko,kao to bi mogao svatko,mada to nije bilo tacno.Ali bilo je vazno zezati se sa svima,pa i sa samim sobom.Tog zivotnog elana,te silne energije i mladanacke prposnosti nema vise medju nama.Taj vjeciti osmijeh je nestao davne 1986.Nismo tada nista znali o tome ali s njegovom smrcu poceo je umirati jugoslovenski rock and roll.Dražen Ričl nije zaboravljen i pjesme koje je pisao i komponovao jos uvijek nas podsjećaju na njega...